12.01.2020.ABA liga12.01.2020.ABA ligaNAJLAKŠE JE KUKATI KAKO SU SRBI PRIVELIGOVANI, hrvatski Telegram brutalano “išamarao” ABA ligaše iz “lijepe naše” – CIBONU, ZADAR I CEDEVITU!
25.09.2019.
0
Podeli
Staromodni odnos prema strancima još je jedan razlog zašto domaći (hrvatski) klubovi zaostaju za Srpskim, tvrdi portal Telegram!
Njihovu analizu u čemu greše Cibona, Zadar i Cedevita i zašto su Zvezda, Partizan, FMP i Mega postavili visoku lestvicu koju hrvatski klubovi ne mogu da dosegnu, ali i zbog čega mladi Francuzi i Australijanci dolaze u Srbij, a Hrvatsku izbegavaju u širokom luku, prenosimo u celini
Na proteklom Mundobasketu imali smo prilike vidjeti nekoliko dobro poznatih lica iz regionalne košarke, a pritom ne mislim na srpske i crnogorske reprezentativce. Za Francusku je nastupao Mathias Lessort, negdašnji centar Crvene zvezde; u dresu Novog Zelanda briljirao je Corey Webster, čija je prva postaja izvan domovine bila Mega, a njegov suigrač bio je i Finn Delany (lani FMP), dok su u igri Australije bitne uloge imali Jock Landale (lani Partizan) i Aron Baynes (nekoć Olimpija).
Ova je brojka mogla biti i veća da iz raznih razloga prvenstvo nisu propustili Leo Westermann, Joffrey Lauvergne (oba Partizan), Timothe Luwawu-Cabarrot i Jonah Bolden (FMP). Jasno, tu su i primjeri francuskih i australskih igrača koji su igrali ABA ligu, ali nisu dosegli status A reprezentativca (Boris Dallo iz Partizana, Alpha Kaba i Adam Mokoka iz Mege, Duop Reath iz FMP-a).
Maknemo li iz ove priče Baynesa, koji je već odavno završio svoju epizodu u regiji, vidi se da dovođenje mladih talenata iz Francuske i Oceanije prakticiraju samo srpski klubovi. Naravno, u igri su i još neke zemlje (Nijemac Kostja Mushidi i Gruzijac Goga Bitadze iz Mege, Letonac Davis Bertans iz Partizana), ali Francuska i Australija ipak su najveći izvori mladih potencijala kada se u obzir uzme omjer talenta i impresivnih fizikalija.
Kako su oni u svojim tinejdžerskim godinama ili u ranim 20-ima dospjeli u Srbiju?
U Hrvatskoj se na strance gleda sa staromodnog stajališta — ako neće odmah raditi razliku, ne trebaju ni dolaziti. Ali gotov proizvod znači i da nema prostora za napredak
Francuska i Australija imaju strašne reprezentacije, u što smo se nedavno još jednom uvjerili, ali njihove nacionalne lige daleko su od takvog statusa. Premda u Australiji živi 25 milijuna ljudi, profesionalna košarkaška liga broji tek devet klubova, od kojih je jedan s Novog Zelanda. Francuska Pro A liga daleko je od europske elite, a to najbolje potvrđuje informacija da su Francuzi poslije smanjenja Eurolige na 16 klubova ostali bez svog predstavnika na pune tri godine, a dojam je da se nitko zbog toga nije previše uznemiravao, košarka je ondje tek peti sport po popularnosti. Ako nisi čudo od djeteta o kojem mediji pišu od malih nogu, Francuzima i Australcima u okviru njihovih liga zaista je teško isplivati prema većoj pozornici. To su prvi primijetili u Partizanu te započeli trend koji su prihvatili i Mega te Zvezda, koja ima taj luksuz da talente školuje kroz FMP.
Ono čime su ti mladići privučeni nije, naravno, KLS — najbolji srpski klubovi ni ne igraju domaće prvenstvo sve do proljeća. ABA liga je ta koja privlači strane talente zato što je na glasu kao izlog za NBA momčadi i euroligaške klubove. Nije nužno ni da to bude klub iz vrha ABA-e, što je najbolje oslikao primjer Boldena, koji nikada nije stigao ni zaigrati za Zvezdu zato što ga je nakon dobrih predstava u dresu nejakog FMP-a odmah ugrabio Maccabi, da bi ljeto potom završio u Philadelphiji.
Čitava se praksa pokazala vrlo pozitivnom za srpske klubove. Istina, bilo je nekih promašaja, ali ne skupih — neiskusni igrači ne dolaze igrati za velik novac, primarno im je stjecanje reputacije, žele dokazati da su spremni za ozbiljnu košarku. Dakle, ulaganja u njih su skromna, a često se višestruko isplate i doprinosom na parketu i odštetama koje za njih plate veliki klubovi.
A gdje su u toj priči hrvatski abaligaši? U ulozi nezainteresiranog promatrača.
Vrhunac skautinga stranih mladih igrača za hrvatske klubove je pročešljavanje bosanskog područja (Jusuf Nurkić, Džanan Musa…), tu i tamo se ode vidjeti što ima u Sloveniji (Žan Mark Šiško). Dalje od neposrednog susjedstva se ne gleda. Aktualni Zadrov Australac Dominic Gilbert već je neko vrijeme na hrvatskoj sceni, ali njega se ne može gledati u tom kontekstu — on je na vlastitu inicijativu preselio u Rijeku, pa si kroz Kvarner i Šanac Karlovac prokrčio put do Cibone.
U Zadru i Ciboni, kao i Cedeviti dok je bila ‘domaća’, na strance se gleda sa staromodnog stajališta — ako neće odmah raditi razliku na terenu, ne trebaju ni dolaziti. U prijevodu, kojeg bi vraga dovodili sirove igrače koji su došli nešto naučiti?! Pa pun im je kufer peripetija sa školovanjem domaćih mladića, još im samo trebaju neformirani stranci. Ako izuzmemo tih nekoliko primjera iz susjedstva, na stranom se tržištu traži isključivo gotov proizvod. Međutim, gotov proizvod u prijevodu znači da nema prostora za napredak.
Tako je Zadar iz sezone u sezonu dovodio američke razigravače (James Florence, Glenn Cosey, Preston Knowles…) kojima je razigravanje bilo u drugom planu, ali su kao veliki potrošači lopti mogli poenterski nositi momčad. Takvi su tipovi plejmejkera nezanimljivi ozbiljnim europskim klubovima, zato nitko od njih nije ni primirisao euroligaškom nivou unatoč odličnim brojkama. Za Cibonu vrijedi slično, dok je Cedevita promovirala prema Euroligi Dontayea Drapera, a nakon toga krenula s lutanjem sa skupocjenim strancima od kojih se nijedan nije pokazao kao potencijal za euroligaškog nositelja (ili je bio ostarjeli euroligaški nositelj poput Demetrisa Nicholsa), opet, naravno, izuzimajući Nurkića i Musu.
Iluzorno je bilo očekivati da je BiH nepresušni izvor talenata, stoga nije jasno zašto Cedevita, kao i Cibona i Zadar, nisu zagrabili u mnogo dublji francuski i australski bazen, kad su već Srbi odškrinuli vrata prema njemu.
Nameće se pitanje — jesu li oni voljni doći u Hrvatsku kao što rado idu u Srbiju?
Nema razloga zašto ne bi bili. Kao što su uspjesi Nikole Jokića i Bogdana Bogdanovića sjajna reklama za srpske klubove, isto se može reći za Bojana Bogdanovića i Darija Šarića na hrvatskoj strani. Na kraju krajeva, liga kroz koju su se probili je ista i pitanje je samo struke — odnosno, hrvatski stručni kadar podosta zaostaje za srpskim, ali to ne mora biti deal breaker, danas se sve može uljepšati dobrim PR-om.
No, slabo to vrijedi ako uopće nema inicijative s hrvatske strane. Naravno da bi bilo suludo očekivati da Zadar i Cibona šalju svoje ljude u Nanterre i Perth kako bi vrbovali mladiće trčeći za njima nakon treninga. Zna se kako se to radi bez velikog troška — danas se bez previše muke može doći do relevantnih menadžera za određeno područje. Iako, uzevši u obzir Zadrov fijasko u slučaju Tonyja Wrotena kada ih je nasamario lažni zastupnik, možda ipak previše tražimo od uprava naših abaligaša.
Cedevita je pobjegla u Sloveniju, a Zadar i Cibona sastavili su zabrinjavajuće skromne kadrove u odnosu na konkurenciju. Hrvatska perspektiva u ABA ligi posve je tmurna, a dojam je da se ne čini apsolutno ništa da se to promijeni. Manjak novca uvijek će biti dobra izlika za neuspjeh, a pokušavanje nečeg novog poput nevelikih ulaganja u strane talente kako bi se popravila krvna slika nikome ne pada na pamet.
Izgleda da je najučinkovitije ne mijenjati ništa i kukati kako su Srbi privilegirani.
Komentari